Otajstvo utjelovljenja srž je cijele Komedije

Književni povjesničar, kritičar, pjesnik i urednik Božidar Petrač upravo je dovršio svoj životni prevoditeljski i književnopovijesni pothvat. Riječ je o cjelovitom proznom prijevodu Božanstvene komedije Dantea Alighierija (ovih je dana u nakladi Matice hrvatske objavljen i prijevod njezina posljednjeg dijela – Raja) te o svojevrsnom književnopovijesnom kompendiju cjelokupne hrvatske prevoditeljske i kritičke danteologije, kao i pregledu tekstova svjetskih pjesnika i mislilaca 20. stoljeća o Danteu. Tako monumentalan pothvat Petrač je ostvario u posljednjih nekoliko godina, a sve u povodu 700. obljetnice Danteove smrti, koja je obilježena 2021. Uz prijevod Danteova Raja, on je nedavno u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika objavio i knjigu danteoloških tema pod naslovom Kao onaj koji možda iz Hrvatske... Sve je to neposredni povod za ovaj širi razgovor o cjelokupnoj Petračevoj danteološkoj djelatnosti.

Snimio Tomislav Miletić / PIXSELL

Od mladosti zaokupljeni ste Danteom, između ostalog i kao diplomirani talijanist. Kako ste se, uz doista brojne književne i dužnosničke obveze (kao bivši predsjednik DHK-a i aktualni književni tajnik MH), uopće odlučili za tako opsežan projekt u povodu Danteove obljetnice? Što je unutar njega trebalo biti, a što stvarno jest ostvareno?

S ponosom i zahvalnošću mogu reći: ostvarilo se gotovo sve. Zagrebački potres koji je uzdrmao Umjetnički paviljon i nagla, prerana smrt Tonka Maroevića spriječili su veliku izložbu hrvatskih likovnih umjetnika kojima je u 19. i 20. stoljeću Dante bio veliko nadahnuće, ali je u Kabinetu grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u suradnji s Maticom hrvatskom od 24. rujna do 17. listopada 2021. održana izložba Dante u djelima suvremenih likovnih umjetnika (Vatroslava Kuliša, Tomislava Buntaka, Zlatka Kesera, Igora Rončevića, Antuna Borisa Švaljeka i Kuzme Kovačića), koju je priredio Milan Bešlić. Ostala su nam, osim u knjižnicama, nedostupna Danteova sabrana Djela iz 1976. U organizaciji Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu održan je 23. svibnja 2022. i međunarodni znanstveni skup Dante Alighieri – pjesnik, teolog i filozof. Društvo hrvatskih književnika objavilo je o toj obljetnici spomenicu Hrvati i Dante, a u izdanju nakladničke kuće Alfa izišla je i knjiga Dante i svijet koju sam uredio uz pomoć Marka Grčića i niza naših sjajnih prevoditeljica i prevoditelja i koja donosi tekstove najvažnijih svjetskih književnika i intelektualaca posvećene različitim vidovima Danteove umjetnosti. Hvala Bogu, dobili smo i novi prozni prijevod Božanstvene komedije, a uspio sam sabrati i svoje danteološke prinose. Nismo uspjeli ostvariti enciklopedijski rječnik Hrvati i Dante… Sve u svemu, mogu reći da smo dostojno i uspješno obilježili 7. stoljetnicu Danteove smrti, što Dante s obzirom na veliku prisutnost i značenje u hrvatskoj književnosti i kulturi itekako zaslužuje.

Sami ste filološki prošli kroz sve vrste prijevoda Danteove Božanstvene komedije u hrvatskoj književnosti, bilo da je riječ o prijevodima u stihu ili u prozi, prijevodima pojedinih segmenata ili cjelovite Komedije. Rekao bih da ste pri koncipiranju vlastitog prijevoda imali dva temeljna orijentira. S jedne strane, to je kongenijalni pjesnički prepjev cjelovite Komedije Mihovila Kombola (uz nadopune njegova nedovršenog prijevoda Raja) te, s druge strane, također cjelovit prijevod, ali u prozi, Firentinčeva velespjeva, koji je početkom prošloga stoljeća napravio Isidor Kršnjavi. Koje su bile konceptualne i konkretne prednosti i nedostaci „ponašivanja“ Komedije na načine na koje su to napravili Kombol i Kršnjavi?

Teško je ukratko reći sve što bi se trebalo ili moglo reći. Pjesnički prepjev Mihovila Kombola jučer, danas i sutra bio je, jest i ostat će najozbiljniji, najuspješniji i teško nadmašiv prepjev. Kombolov jedanaesterac uspostavio je neprijeporan standard maksimalno prilagođen Danteovu tercinskom endekasilabu, koji je gotovo nemoguće dosegnuti, kamoli nadmašiti. No takav kakav jest danas se čita s određenim poteškoćama. Prepjev se u velikoj mjeri oslanja na hrvatsku pjesničku i leksičku tradiciju iz vremena Marulićeva ili hrvatskih renesansnih i baroknih pjesnika. Poštivanje jedanaesteračkih tercina s tropletom pravilnih rima kadšto iznevjeri pravi sadržaj Danteova izvornika, ali i, što je veći problem, znatno otežava njegovo razumijevanje. Kršnjavi se pak, imajući pred sobom Buzolićev prepjev Pakla i cjeloviti Uccellinijev prepjev Božanstvene komedije u neprimjerenim trohejskim desetercima, odlučio za prozni prijevod, i to, kako je sam rekao, želeći „učiniti pristupačnom Božanstvenu komediju širokim i najširim krugovima čitatelja“. Prvi hrvatski talijanist Vinko Lozovina koji je bio pobornik pjesničkih prepjeva dočekao je prijevod Kršnjavoga riječima: „Pravu sam ja slast dakle osjećao u toj lektiri pohrvaćena Dantea“. No bio je to jezik s kraja 19. i početka 20. stoljeća, koji je danas bez velikih preinaka gotovo nerazumljiv. Kako smatram da se Kombolov pjesnički prepjev novim prepjevom ne može nadvisiti i kako je prozni prijevod Kršnjavoga posve zastario, u razgovorima s Markom Grčićem došao sam do zaključka da je potreban novi prozni prijevod koji će poštivati sadržaj Danteova izvornika i jezično ga osuvremeniti i prilagoditi današnjem vremenu, što će, uz komentare, bitno olakšati recepciju Danteova remek-djela i učiniti ga prihvatljivim i razumljivim današnjim čitateljima.

Kako ste donijeli odluku da karakter vašeg cjelovitog prijevoda bude sljedeći: prijevod je po značenjskim i gramatičkim obilježjima u prozi, ipak je raspodijeljen u danteovske trostišne strofe, ali hotimice izbjegava svu složenost njegove versifikacijske sheme? Što ste takvom koncepcijom dobili, a što izgubili u vjernosti izvorniku?

Velike kulture njeguju praksu prevođenja Danteove Božanstvene komedije i u stihu i u prozi. Primjerice, Eliot se u svojem čuvenom eseju Dante koristio izvornikom i engleskim proznim prijevodom, dok je Marko Grčić, prevodeći taj esej na hrvatski, rabio prozni prijevod Kršnjavoga uz jezične preinake radi točnijeg razumijevanja primjera kojima se Eliot služio za potkrepu svojih teza. Jer znatno je važnije ono što Dante zaista kazuje nego kako pojedini prevoditelj rješava, uspješno ili manje uspješno, teška pitanja stiha i rimarija. Riječ je o ključnom djelu zapadne europske civilizacije, o djelu koje je u tom smislu slično Bibliji. Ono nije samo pjesničko djelo, ono je suma sveukupnoga dotadašnjeg znanja civilizacije zapadnog svijeta. Komedija je književno, filozofsko, teološko, povijesno i političko djelo. Stoga je nužan i točan i vjeran prijevod Danteovih misli. Danteovu tercinu zadržao sam iz više razloga. Najprije sama tercina upućuje na to da, iako je o proznom prijevodu riječ, dakle nije mi stalo do broja slogova u stihu i rima, i taj prijevod može dijelom u suvremenom hrvatskom jeziku nositi pjesničku patinu. S druge strane, zadržavši tercinu, mislim da sam znatno olakšao praćenje izvornoga talijanskog teksta, hrvatskog prijevoda i komentara. To je uostalom prvo hrvatsko dvojezično izdanje Božanstvene komedije, koje usporedno donosi s lijeve strane talijanski izvornik, a s desne hrvatski prijevod. Ako sam s jedne strane izgubio vjernost izvornika ne poštujući Danteov stih i ulančanu rimu – s druge strane dobio sam vjernost prijevoda i razumljivu suvremenu hrvatsku Komediju koja se bitno odmaknula od dosadašnjih pjesničkih prepjeva najtješnje povezanih s hrvatskom pjesničkom i jezičnom tradicijom od Marulićeva doba i hrvatskog petrarkizma. S takvim se prijevodom, nadam se, u suvremenom hrvatskom slogu, s Danteovim spjevom mogu solidno upoznati mladi i najmlađi naraštaji i čitati ga, uz opširne komentare, s velikim razumijevanjem.

U nekim danteološkim esejima naveli ste da se – i kod nas i u svijetu – uvriježilo mišljenje da je Pakao književno najvredniji dio Komedije, no da su poneki ugledni stručnjaci imali drukčije mišljenje (primjerice Ivo Frangeš) te smatrali da joj tek njezina cjelovitost daje potpunu književnu i značenjsku strukturu i pravi sjaj. Kako biste, kao onaj koji je godinama analitički pristupao samom tekstu toga djela, ocijenili osobit karakter književne i duhovne vrijednosti svakoga od triju Komedijinih dijelova – Pakla, Čistilišta i Raja?

Kod nas su se, uostalom kao i u drugim sredinama, osobito nakon Drugoga svjetskog rata, najčešće kao lektira uzimale epizode iz Pakla. Primjerice, epizoda s Franceskom i Paolom, grofom Ugolinom, Farinatom ili Uliksom. Zbog naglašene tjelesnosti Pakla, velikih i – treba reći – dovitljivih kazni i različitih muka koje zbog svojih zemaljskih grijeha podnose duše u različitim paklenim krugovima Pakao kao da je nekako čovjeku najbliži jer zorno predočuje ono što čovjek iskustveno u svojem životu proživljava. Svakodnevno proživljavamo i svjedoci smo raznih oblika ljudskih muka u raznim ljudskim nevoljama i stradanjima, pojedinačnim i kolektivnim patnjama običnih ljudi i čitavih naroda. Ako se u Paklu mogu susresti svi grijesi i izopačenja ljudskog roda u mračnim i beznadnim prizorima, uz patnje i muke koje čovjek može zamisliti, jasno je da se prvi dio Božanstvene komedije doima kao najdramatičniji i najuzbudljiviji. Drugi dio, Čistilište, svakako nije bestjelesan, i tu se susrećemo s tijelima ljudi koji okajavaju svoje grijehe, ali s nadom da će ih jednoga dana okajati i prijeći u sfere Raja. Dante zapravo uvijek ima pred sobom posve određene osobe, fiktivne ili stvarne, povijesne, s njihovim manama i vrlinama, i vazda je na djelu njegova psihološka razrada njihovih profila: oni imaju svoju povijest, svoju zemaljsku pustolovinu o kojoj opširnije ili sažeto svjedoče, a kroz koju su prošli uz neoprostive grijehe i zaslužili vječnu osudu; ili su se pokajali pa proživljavaju svoje čišćenje, iščekujući konačno ispunjene svoje čovječnosti u zajedništvu s Bogom (ti lirski umjetnički izraženi osjećaji svoj vrhunac doživljavaju u Zemaljskom raju u najintimnijem i najuzvišenijem činu Danteove ispovijedi); ili su proživjeli svoj zemaljski život svetošću zaogrnutim životom te uživaju u nebeskim sferama Raja, u radosnoj kontemplaciji, promatranju i slavljenju Boga. No kako rekoste, Danteovu Božanstvenu komediju treba sagledavati u njezinoj cjelini. Eliot bio rekao: „Uživanje je u Božanstvenoj komediji neprekidan proces“, dok bi Maritain, nazvavši cijelu Komediju pripoviješću ili romanom o izvanzemaljskom i ovozemaljskom svijetu, bit romana posebno vidio u Paklu, bit drame u Čistilištu, a bit poezije u Raju. Osim toga, Danteovu Božanstvenu komediju treba čitati imajući u vidu i druga njegova djela, od Novoga života do Poslanica jer su ona nedvojbeno ključ za cjelovito razumijevanje Firentinčeva remek-djela.

Kuzma Kovačić, Ave Maria,ilustracija Raja

Istaknuli ste da je glavna Danteova namjera pri pisanju bila ta da, pojednostavnjeno rečeno, čovjeku u stanju nesretne zemaljske egzistencije pokaže put prema punom životnom ispunjenju u konačnom sjedinjenju s Bogom. Vrhunac je toga procesa u samome Raju. Kako je Dante uopće književno pa i imaginativno koncipirao opisivanje prostora koji posve nadilazi ljudsko ovozemno iskustvo, kako je prikazivao rajske osobe, krajolike i dinamiku, kao i samoga Trojedinog Boga?

Kad je riječ o Paklu i Čistilištu, rekao sam, Dante ima pred sobom žive likove, povijesne ličnosti ili poseže za fiktivnim likovima i stvara od njih pojedinačne ili skupne epizode. Njihova tjelesnost nije upitna, ona je, štoviše, izričito naglašena. On kao da ih savršeno poznaje prema vlastitim sklonostima i po vlastitom iskustvu. Svi ti likovi imaju ovozemaljsku prošlost i kroz njih Dante izriče zapravo svoje temeljno iskustvo, osobito iskustvo ljubavi koje ga i potiče da se prihvati takva svjedočenja ne bi li čovjeka iz stanja njegove grešnosti i velikog jada priveo životu u punini njegova čovještva. To je temeljna svrha njegova remek-djela: ostaviti iza sebe svjedočenje svojeg doživljaja vjere i mogućnosti da po vlastitu izboru čovjek odabere pravi životni put kojim će ga voditi vrline i predanje Božjoj volji. Već u zadnjim pjevanjima Čistilišta, u susretu s Beatricom osjećamo neposrednu blizinu Raja, lirske izričaje i opise koji neposredno svjedoče o izgubljenom Edenu i Edenu koji se Kristovim utjelovljenjem opet kao mogućnost širom otvara ne samo pjesniku nego i svakom drugom čovjeku. Ti krajolici nisu neki fantastični proizvodi pjesnikove mašte, to su živi krajolici njegove zavičajne Firence, njegova Arna, njegovih obližnjih brežuljaka, cvjetnjaka, livada i šuma; to su stvarni firentinski krajolici. Ništa tu nije izmišljeno i nedoživljeno, uključujući i sam susret s Beatricom kao središnjom točkom cijele Komedije i Danteovu ispovijed bez koje se ne bi mogao osloboditi tereta grijeha i postati „čist i spreman za uzlet među zvijezde“. Što se Raja tiče, isključimo li epizodu o Ca­cci­aguidi, koja je pohvalnica vlastitih predaka, obitelji i njegova osobnog ponosa, tu drugih epizoda nema. Dante je, prema Eliotovim riječima, depersonaliziran ili superpersonaliziran. Danteovo pjesničko umijeće da izrekne ono nešto što ljudsko oko nije vidjelo i što uho nije čulo, dakle različita stanja blaženosti u pojedinim nebesima Raja koja izmiču običnom ljudskom iskustvu, doseže takve visine i dubine poezije kakve, rekao bi Tommaseo, posjeduje samo sveti biblijski tekst. Ta se blažena stanja međusobno razlikuju po snazi svjetlosti i u pjesničkom viđenju tih blaženika zrcaljenja svjetlosti i njihova jačina postaju pjesnikovi alati kojima ih predstavlja ili kojima se oni sami predstavljaju u pojedinim nebesima ili Bijeloj ruži. No ni tu osobe o kojima je riječ nisu posve bestjelesne, eterične, ali ne i bestjelesne, i Dante zapravo vidi blaženike, „bijele halje“, u njihovu potpunom savršenstvu duše i tijela, u njihovu cjelovitu čovještvu. Tako naime pjesnik i pojmi uskrsnuće, a vječni život i Božje kraljevstvo kao vječnu radosnu gozbu svih uskrsnika okupljenih oko središnje točke – Bog je točka – jednoga i Trojedinog Boga.

Na samu kraju Raja pjesnik posredništvom Marijinim postupno svojim pogledom promatra Božju svjetlost, odnosno promatra otajstva vjere, uranja u dubinu otajstva Boga i Ljubavi. Uz Božju milost ostvaruje se Danteov trasumanar, „prijelaz iz ljudskosti na višu razinu koja može biti samo Bog“. A u viđenju otajstva Trojedinoga Boga nazire ljudsko Lice, Kristovo lice, Lice vječne Riječi tijelom postale u Marijinu krilu: „U dubokoj i jasnoj biti / višnje svjetlosti pojaviše mi se / tri kruga u tri boje i jednoj zapremnini. […] Ono kruženje, tako pojmljivo, / bijaše kao odraz svjetlosti u tebi / kad sam ga svojim očima pomalo razmatrao, / učini mi se kao da u sebi nosi našu sliku / obojenu istom bojom; / stoga je sav moj pogled uronio u nju.“ (XXXIII, 115-117, 127-131). Dakle, gleda Krista u njegove dvije naravi, ljudskoj i božanskoj. Otajstvo utjelovljenja, prijelomni spasonosni događaj ljudske povijesti, srž je cijele Danteove Komedije. Evo, u vremenu Božića, kad bi nam barem kao Danteu razbor ošinuo bljesak s kojim dolazi Njegova volja…

Uz prijevod Danteova Raja, ovih dana objavljena je i svojevrsna suma vaše književnopovijesne danteologije. Naslov joj je hrvatski prijevod čuvenoga Danteova stiha o nekom našem hipotetskom hodočasniku Kao onaj koji možda iz Hrvatske... U toj se knjizi vidi sva širina vašeg kronološkog i tematskog bavljenja Danteom. Koji su njezini temeljni tematski naglasci?

U toj knjizi sabrao sam sve ono što sam do pojave trećeg kantika Raja napisao, a tematski je povezano s Danteom ili nekim našim danteolozima. Tu se – uz veliki tekst posvećen Komediji koji je zapravo moja interpretacija i moje viđenje tog djela i tekst o recepciji Dantea u hrvatskoj književnosti iz 1981. – nalaze tekstovi posvećeni Ivi Frangešu, Tonku Maroeviću i Nerkezu Smailagiću i nekim drugim temama. Njih sam izdvojio jer su, svaki na svoj način, bitno pridonijeli razvitku hrvatske danteologije. Posebna je povijesna tema Anžuvinci u Danteovoj Božanstvenoj komediji, koja je nastala kao prinos na međunarodnom znanstvenom skupu The Heritage of the D’Anjou Dynasty in Central Europe u organizaciji Instituta za slavensku filologiju Jagielonskog sveučilišta u Krakovu, Dvorca na Wawelu i Sveučilišta u Zadru koji je održan 19. i 20. listopada ove godine u Krakovu. Tekst Marasov povratak Danteu izgovoren je na kolokviju u povodu 80. obljetnice rođenja Mate Marasa u prosincu 2018. u Matici hrvatskoj. No ne bih rekao da su se tom knjigom iscrple moje danteološke teme.

Danteova Božanstvena komedija smatra se jednim od nekoliko najvećih književnih djela svih vremena. Kao takva, imala je golem utjecaj osobito na književnost zapadnoga kruga, a već vrlo rano i hrvatski književnici počeli su je prevoditi i tematizirati. Može se reći da je svako vrijeme u hrvatskoj književnosti imalo svoju perspektivu i karakter pogleda na Dantea i njegov velespjev. Možete li ukratko opisati te mijene?

Te je mijene zaista teško ukratko opisati. Već se Marko Marulić ističe kao vrstan poznavatelj Danteovih djela. On je uostalom i prvi hrvatski prevoditelj Dantea: preveo je prvo pjevanje Pakla na latinski jezik u daktilskim heksametrima, a i određene reminiscencije na Dantea vidljive su u njegovoj Juditi. Što se reminiscencija tiče, one su prisutne gotovo u svih hrvatskih pjesnika renesanse i baroka, dok se prijevodi i prepjevi pojavljuju tek u 19. stoljeću, kada zapravo u cijelom svijetu naglo raste veliko zanimanje za Dantea. Moj prozni prijevod deveti je hrvatski cjeloviti prijevod, odnosno prepjev Božanstvene komedije koju su prepjevali ili preveli Frano Uccellini-Tice, Mihovil Kombol (uz dopunu Olinka Delorka), Stjepan Markuš, Baldo Niko Bogišić, Slavko Kalčić, Mirko Tomasović i Mate Maras. Tomu se pridružuju cjeloviti prepjevi Pakla Stjepana Buzolića i Vladimira Nazora te cijela plejada hrvatskih prevodilaca od Petra Preradovića, Stjepana Ivićevića, Jurja Carića, do Ante Tresića Pavičića, Milana Begovića i Milana Pavelića. Takvim se brojem prijevoda Danteova remek-djela može pohvaliti malo koja kulturna sredina.

Zanimljiv je i vaš tekst Čitanje Danteove političke vizije Nerkeza Smailagića. U njemu se, pri analizi Smailagićevih zaključaka, nastoji ocrtati Danteov intenzivan odnos prema politici, ali i njegovo stajalište da crkvena vlast treba biti odvojena od svjetovne, što je najviše eksplicirao u svojemu djelu Monarhija. Kako je pak takva koncepcija svjetovne vlasti kojoj je cilj postizanje ljudske ovozemne sreće te crkvene vlasti koja se treba brinuti za čovjekovo vječno spasenje, ugrađena u samu Božanstvenu komediju?

Nerkez Smailagić objavio je 1964. knjigu Politička vizija Dantea Aligijerija i u njoj temeljito razradio Danteovo poimanje politike ne samo u Komediji nego i u drugim Danteovim djelima, osobito Monarhiji. Koncepcija o kojoj govorite može se pratiti kroz cijelu strukturu Božanstvene komedije. Dante vazda polazi od vlastitog iskustva. Politika je njegova osnovna preokupacija, ona je bila i ostala njegova sudbina. No ne bilo kakva ili svaka politika, nego ona politika koja će – jer je svjetovna – omogućiti čovjeku da stekne sreću i puninu ovozemaljskog života u zajedništvu, solidarnosti i bratskoj ljubavi. Ona je usmjerena na vremenite stvari i ljudi koji se politikom bave moraju biti kreposni. Ona teži za zemaljskom srećom koja se sastoji u postizanju punine čovještva u povijesti. No čovjek ima i drugi cilj: teži za nebeskom srećom koja se sastoji u visio Dei i postiže se djelovanjem Milosti, Božjim silaskom u ljudsku povijest. Odnos Crkve i države bio je temeljno pitanje Danteova vremena i Dante ga je rješavao izričitim isticanjem odvojenosti Crkve od države. Svojim stavom o neovisnosti države od političkih pretenzija Crkve suprotstavio se teološkoj političkoj misli plenitudo potestatis. Mač i pastoral nipošto ne idu zajedno. Tamo gdje se Crkva veže uz svjetovnu moć iznevjerava svoje temeljno poslanje i ne može imati one autentičnosti i one snage koja izvire iz Kristova nauka. To je Dante vrlo dobro razumio, protiv toga se nesmiljeno borio, zbog toga je bio prognan, a poslije njegove smrti i njegov spis Monarhija stavljen je na indeks zabranjenih knjiga. U tom smislu Danteova politička misao može se smatrati pretečom moderne političke misli.